|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
mozete me naci:
mail:
zoopaloola@net.hr
icq:
492-236-390
msn
tražiš slobodno
myspace
ljudi koje poznam:
Anja- awwwwwwww..medo mali svatki...mala stvarno te volim ...kiss veliki...
Saky mamu ti na kvaki - njf...plaušooooooooooo :P
Charmilija - Emilija je jedno jako zbunjeno dete... uvijek dramatizira..rijetko sluša kad joj nekaj govoriš...mrzi muški rod i gazi ih ko popušene pljuge... i ona je plava XD recimo :D
Mia-ena od radic blizanki...
Monika-druga radic blizanka...
Ivančica i njena seka- ivanče moje...vtppppp
Leja-lejajajajaj XD
Gita - frendica sa selčine.. mala(doslovno) frizerka...
Žarko - ma Marko vam je lud momak.. odi provjeri...
BRaovEC - Fubar... Fucked up b..........
Ajla - miceeeeek.. vojim te =:)
Boris - awwwww...Bojis...d svit skin....
I think abaut you every day, every night
hoping you'll make it right
couse the right thing to do
is you fallin' for me to.
CellphonesellCell Phones news
my baby:
Sexy stričeky:
Shot at 2007-07-02
Shot at 2007-07-02
Shot at 2007-07-02
- Get Your Own
Jura Stublić - Ana Nirvana
Imala je samo jednu naviku
Uživala je u plesanju
Digla je ruke u zanosu
Ana Nirvana zvali su nju
Ana Nirvana, Ana Nirvana
Ostani sa mnom pjevaj do kraja
U avionu od cvijeća do raja
Odvedi me Ana Nirvana
I ja sam jednom plesao kraj nje
Od tada ljubav ne prestaje
Od tada volim igre te
Ana Nirvana naučila me sve
Da je šutnja zlato ja bih bio bogat
Kupio bih tebe i pravio bebe
Šutnja nije zlato zato sam siromah
Svoje zlato pravim od pjesme za tebe
Stojim. Stojim u dobro poznatom hodniku gledajući u dobru poznatu sliku. Svoju sliku. Ponovo vidim odraz svog lica u ogledalu koje je kroz svo ovo vrijeme naviklo na njega. Ono zna. Ono vidi isto što vidim i ja. Ono razumije.
Prilazim mu bliže,ne zato što sam kratkovidna, nego zato što osjećam jaku potrebu pogledati samoj sebi u oči. Zurim sama u svoj pogled. Rastužuje me ono što vidim. To nisam ja. Ne mogu biti. Praznina. Najsvjetlija i najveća praznina, identična onoj koju sam uočila u njenom pogledu. U tom pogledu koji je trenutak prije zračio toplinom. Zurim u dobro poznate crte lica. Njene crte lica. Zašto? Zašto joj toliko ličim? Očito mi je namjenjena patnja. Netko ili nešto mi je namijenilo taj teret.Ostavila me je. Točno tu. U hodniku. U djeliću sekunde suza je skliznula niz moj obraz. Fascinirao me njen oblik,njena brzina. Htjela sam ju obrisati, ali nisam imala snage pomaknuti ijedan od udova. Ostavila me je. Točno tu. U hodniku. Samu.
Što sada? Tražim odgovor u očima. Njenim očima? Ne. To su ipak moje oči. Praznina nije ono što povezuje moj i njen pogled. Povezuje ih boja. Plavičasto zelena boja. Boja koju smo samo ja i ona imale. Vrlo je vjerojatno da sam tu boju dijelila s još ljudi. Ja za to ne znam. Ona je jedina koju znam i za koju sam ikada i znala. Ono što je meni trenutno bilo poznato je samo ta predivna plavo zelena boja za koju sam bila sigurna da blijedi sve više svake sekunde. Ta ista boja će od danas postati mojim prokletstvom.
Mrak. Slika nestaje. Slika izgubljene djevojčice koja stoji i zuri u plavičasto zelenu boju. Ne. Nije umrla. Medicinska sestra očito nije imala obzira. Žureći me doslovno ponijela sa sobom. A ja nisam imala snage vratiti se natrag. Ovaj hodnik koji mi je tjednima bio domom sada mi se čini odurnim. Svaki zid, svaka klupica, svaki član osoblja sada su mi bili strani. Njena soba. Bolnička soba. Prazan krevet na kojem su još vidljivi nabori od ležanja. Skoro pa ju vidim ondje. S najljepšim osmijehom koji je sam za sebe govorio volim te. Osjeti se onaj užasni bolnički miris. Do sada ga nisam zamjećivala. No on nije razlog zbog kojeg sam se ježila. U zraku se osjeća smrt. Osjećala sam ju od prvog dana,ali sada je taj osjećaj mnogo jači. Trag one prve suze do sada je ocrtan mnogim novima. Bježim. Trčim najviše kolko mogu. Čudim se svojoj brzini. Sve ono što me do maloprije spriječavalo da se mičem sada me tjera da trčim. Napokon. Vani sam. Čini mi se da svi dobro poznati automobili, svako drvo više nije gdje je nekada bilo. Shvaćam da više ne znam gdje se nalazim. Ja nisam spremna za ovo. Ne mogu sama. Ne bez nje. Ne bez mame. Rekla je da nikad neće otići. I nikada ni nije. Bar do sad. Lagala je. Mrzim laži. Laži bole. Laži jako bole. Ne znam što bi sada. Stvarno ne znam. Osvrnut ću se. Udahnuti. Ne pomaže. Osjećam novi napadaj paralize. Trčim. Vrištim. Ljudi gledaju. Nije me briga. Trčim i ne planiram stati. Trčim za njom. Mogu je stići,znam da mogu. Volim te mama. Čekaj me. Dolazim.
novi post, nova ja.. e dugo me nije bilo tu... i puno toga se dogodilo od tada..isto tako ništa se nije dogodilo... i dalje tražim smisao svega.. iako pomalo shvaćam da ga nikad neću naći..on ne želi bit nađen..ne još..ne tu..
ovaj da..promijenih se ja puno... i dalje sam ista ana...perverzna i bolesna u buljicu,al moji stavovi danas se mnogo razlikuju od nekadašnjih.. ugl da ne filozofiram preveć.. ovo sam ja..ponovo... sada... možda ovaj blog niko više ne posjećuje... ovo sam morala napisati.. zbog sebe.. sve staro je u otpadu..na sigurnom... da se može pročitati kad god budem htjela.. ali samo ja.. prošlost nek ostane prošlost..volim vas sve.. papa :)
